- Što si tako poranio, pitam, dogovorili smo se u šest, a ti doš’o u četiri? «Došao sam da obavim ovo» , odgovor uz veliki osmjeh, velikih bijelih zuba i velikih crnih očiju.

Dvanaestogodišnji Rom, DD, živi od prošnje i prodaje vlažnih maramica u kafanama i okupljalištima vrelog julskog Sarajeva. U septembru kreće u šesti razred osnovne škole. Peti je, kaže, završio ocjenom 3 (dobar). Najviše voli čas tjelesnog odgoja. A nakon toga, matematiku. Iako iz matematike ima dvicu. Teško je, opisuje.

- Ma teško ovo. Nešto triput'. Prvo podjeljeno, pa puta, pa plus pa množenje. Teško!

- Ideš li redovno u školu? Iskreno?

- Idem Boga mi! Idem svaki dan.

Ovog dječaka počeo sam vidjati u svom kvartu prije nekoliko mjeseci. Uvijek nasmijan, uvijek izgleda sretan.

- Ima'i šta?, standardni je pristup.

I stoji sa osmjehom. Kad čuje «nema», ode bez pogovora. Kad dobije neki novčić, kaže hvala. U oba scenarija, na licu mu je veliki osmjeh.

Braće i sestara, D kaže nema. Imao je, napominje, «prije nego što se rodio» ali su umrli, pričali mu roditelji.

Kaže da prosi od svoje jedaneste godine. Godinu. Niko ga tvrdi ne tjera na to i novac zadržava za sebe. Ovaj dječak ne pripada lancu organizovanog prosjačenja, kakvih ima u Sarajevu. On prosi i preprodaje da preživi.

Kaže da njegova porodica osim dječijeg doplatka od 50 KM mjesečno nema nikakav drugi prohod. Majka prosi u centru, a on «pokriva» novi dio grada. Otac, ponekad kod prijatelja cijepa drva. D radi svaki dan od osam do jedanaest uvečer.

Pitam ga da mi priča o sebi. Kaže da se bavi «prošenjem». O tome što radi misli da «ne valja». Zato je prešao na prodaju vlažnih maramica. Pola marke u prodavnici, marka za mušteriju u bašti neke kafane. Što se tiče računice, D kaže da mu je isto. 20-25 KM dnevno. Ali napominje da je «bolje prodavati nego prositi».

- Koliko si para skupio?, bezobrazno pitam?

- Sedam i po' stoja!

- I šta ćeš s parama?

- Da idem na more!

- Gdje ideš?

- U Zaostro'.

- S kim ćeš?

- Sa djevojkom!

- Koliko ona ima godina?

- Trin'es'!

- Pa kako ćete preko granice?

- Imam pasoš!

Do odlaska na more dijeli ga još 250 konvertibilnih maraka. Hiljadu maraka za sreću jednog dvanaestogodišnjaka.

Kaže najviše novca troši na garderobu. Roditeljima pomaže ponekad. Ne daje im novac nego ode kupiti namirnice, objašnjava. U kući ima svoju sobu sa internetom. Ima i facebook profil. Kompjuter koristi, kaže, i za igrice.

- Kako živite? Kako ti čini?

- Pa, fino.

- Imaš li neki hobi? (Tišina i osmjeh))

- Znaš li šta je hobi? - Ne znam.

- Pa kad radiš nešto što voliš i u čemu uživaš a da nije tvoj posao. Šta voliš?

- Šta volim? Volim sve!

- Kako sve? Šta je to?

- Pa sve! Sve volim!

- Kako? Voliš li ovu zgradu?

- Volim! (smijeh)

Djeca poput D često su izložena nasilju. On kaže da nije. Nekada ih uhvate u lanac prosjačenja. Svakoga dana «ceribašama», organizatorima trebaju donijeti odredeni iznos novca da bi dobili osnovne uslove za zivot. Nekada uspiju da odrastu i izbjegnu ropstvo.

Na ulicama Sarajeva ima još «slobodne» djece poput D. Desetogodišnjaci i dvanaestogodišnjaci koji preživljavaju uz pomoć sopstvene sposobnosti prilagodjavanja mjestu i vremenu. Prilagodjavanju pravilima sarajevskih ulica i situacijama kojima te ulice služe kao pozornica.

- Znaš li ko je Predsjednik Bosne i Hercegovine?, pitam.

- Kako ne znam ?! Miroslav Dodik! .. Jel'?